Bilješke o piscu:
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski pjesnik, pripovijedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija, naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, izneneđuje uvijek novim spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama. U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949.
kada je pred smrt zapisao posljednu pjesmu, on je napisao nekoliko tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g. Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele; te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.
Mjesto radnje: Malo selo, luka
Vrijeme radnje: Nekad davno
Likovi: Klesar Angelo, pisac
Sadržaj:
Pisac polazi školu u drugom selu a kad se vraćao kući on bi na putu proveo i više vremena nego što treba: „Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine, obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhađao kosove i guštere,cvrčke i mrave, promatrao hrastiće što su jadno životarili na žednome kršu. Nalazio sam u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i prebujan. Vidio sam izdaleka komadić mora i sutonske požare u oblacima iznad pučine. Veselio sam se što mogu ići prema onoj vatri, iz koje se uvis šire pramenovi zraka, i čudio sam se kasnije što je u luci sve onako mirno, posuto pepelom prvog mraka.“
Dok je pisac svakodnevno prolazio klancem čuo je čudne zvukove, a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja čekića. Svaki dan je tražio izvor toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje. Sutradan izvuče pisac van gondolu. Marljivo ju je popravio, a poslije ručka neopaženo je pobjegao do drage. Na pučini su se dizali teški oblaci. Došavši do drage iskoči iz broda i traži taj zvuk. Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli «snijeg» što se prostirao tlom. Gore je bila mala kućica, a i otud je dopirao tajanstven zvuk. Pisac se dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga je ljepota lika koji je Angelo klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na konju. Angelo je veoma veličao Garibaldija:
„- Giuseppe Garibaldi! – reče klesar svečano.
Ja sam bio u neprilici, jer mi je to ime bilo još novo.
Oh, jadniče! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja djeca.
Čuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovjednik Crvenih košulja. Osloboditelj Italije. Sjedinitelj svih Talijana. – Riječi su mu padale polako iz usta, krupne, teške.
Al on nema ni puške, ni sablje. Pa ni prave kape.
Ha! Ha! Za sve vas nema junačkog lika bez bajuneta i šešira s pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred očima. Povero piccolo!
Ne! – rekoh ja. – Naš je junak netko drugi…
On me krupno pogleda. Dođe mi bliže.
Pa reci. Ja ga ne znam.
Kraljević Marko!
Angelo se časak zamisli.
Znam. Čuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u Sinju…
To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo.
Al je Marko imao konja Šarca. I vilu posestrimu. I lulu od dvanaest oka.
Topuzinu još veću. I pio je iz mješine. Sjekao glave… Nepobjediv…
Pusti» … Znam ja sve to. Bajke. Priče, sinko. Lijepe priče i ništa drugo…
A Garibaldi! Čovjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti, Oskeća glad,
žeđu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spočetka nikoga do
sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoće, to i učini, a ni iz
čega… silama slabim, ljudskim.“
Oluja je sve više jačala. Klesar ga odveo u onu kućicu. Unutra na svim zidovima su prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i vjetru. Angelo mu reče da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra. Dan kada je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet padne u zanos. Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri reče Angleo da ima namjeru smjestiti taj kip na lađu, poslati u Mletke, pa na trg sv. Marka. Zatim obojica legnu spavati. Pisac se neprestano pitao: A koja je naša domovina? Kako se zove naš Garibaldi? Drugi dan ujutro pisac odlazi kući. Puno se raspitivao o domovini.
A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari:
«Onaj svoj kip je dovršio, al se talijanskoj gospodi nije sviđao.
Raznio ga dinamitom. A kad talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku
crvenu košulju, s kojom je i nestao. Pao je u Abesiniji.»
O djelu:
Kao što je navedeno u njegovom životopisu, pisac se ponekad zatvara sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva i u ovog dječaka koji istražuje klanac i bezbrižno putuje kući prije nego što se vrati u dosadnu svakodnevnicu. Već od malih nogu upoznaje političko stanje u Hrvatskoj u razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje su već ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita:
A gdje smo mi? Takva razmišljanja su karakteristična za Nazorovo premještanje u Zagreb kada prvi put osjeća kulturno i političko stanje. Nazor također želi kazati da njegov narod još nije imao nekog velikog vođu i heroja kao Garibaldi u Italiji. Herojski podvig Angela pokazuje da se za očuvanje identiteta i svojih ideala čak i umire.
