Vozim polovnu Opel Corsu iz 2007. godine. Ima svojih mušica, ali već sam ju dovoljno upoznao da mi više ništa ne smeta, čak ni centralni sat koji se vječno resetira na 2007. godinu. Ono što je postojano je brzinomjer koji je „ugraviran” na 220 kilometara na sat. Kad sam tek preuzeo automobil, morao sam na autocestu da ga dostavim u mjesto boravišta. 220 kilometara je samo san. Već na 150 prestaje biti ugodno.
Larry Dominique, jedan od bivših zaposlenika Nissana je izjavio kako osamdeset posto cestovnih vozila nije dizajnirano niti može postići veću brzinu od 175 kilometara na sat.
Zašto onda velik broj automobila ima zabilježeno znatno veću potencijalnu brzinu na brzinomjeru iako ju ne mogu dosegnuti?
Postoji nekoliko odgovora.
Ušteda… za proizvođače
Brzinomjeri se uglavnom izrađuju za širok raspon modela te se na taj način štedi na proizvodnji. Ne treba svaki model automobila vlastiti, specijalizirani brzinomjer. I dalje prikazuje brzinu točno iako najviša brzina nije ona koja je ucrtana na upravljačkoj ploči. Proizvođači na taj način režu vlastite troškove i to diljem svijeta.
Nitko ne želi niske brojke
Brzinomjer s većim brojem se čini nešto sportskiji. Sigurni smo da ne biste bili oduševljeni da kupite automobil čiji brzinomjer ide samo do 150 iako je to realnija slika. Proizvođači žele da dobijemo dojam kako možemo biti na cesti poput trkaćih automobila. Velika većina vozača to neće ni pokušati testirati, ali baš kao i u večernjem izlasku, nekad je važnije “mogao sam” nego “jesam”.
Brzinomjeri s većim brzinama potencijalno ohrabruju vozače da nagaze gas, a noviji automobili sve češće ponosno nose brzinomjere čija je brzina 240+ kilometara na sat.
Sveta simetrija
Najviša dopuštena brzina na većini autocesta je 130 kilometara na sat, što je uvijek negdje pri vrhu/sredini brzinomjera. Lagano je za očitati i vizualno izgleda znatno bolje nego da je brzinomjer asimetričan te da prikazuje samo stvarne brojke.
