Stigla mi je kava, moja omiljena u Zagrebu, ona Cogitova. Svira lagani soul (moram dodati – primjerenom glasnoćom), dok čekam Ofeka dvaput izvlačim mobitel da uključim Shazam i da saznam koja pjesma svira. To mi se uglavnom ne događa u Zagrebu. Ofek stiže do mog stola. Sjeo sam porazgovarati s njim o poslovnim potezima i ovom jedinstvenom prostoru u najužem gradskom centru. On je nasmijani 25-godišnji Izraelac koji je došao u Hrvatsku i odlučio ostati. Ne samo ostati već pokrenuti i posao. Ne čuješ to često.
Razgovor sam otvorio očekivanim pitanjem – kako se mladi Izraelac našao u Hrvatskoj i zašto je odlučio ostati.
“2019. godine sam putovao Južnom Amerikom nakon što sam tri godine bio u vojsci. Tada mi je otac rekao da je ušao u hostelski posao u Hrvatskoj. Sve je zapravo počelo tako da je moja sestra studirala medicinu ovdje. Moj otac ju je posjetio, upoznao je lokalne ljude i ušao je u posao s jednim hostelom. Nakon što sam završio svoje putovanje, pitao sam ga što je s hostelom. Imao je nekih problema s osobljem, a ja sam već imao iskustva u hospitalityju pa sam mu htio pomoći. Učio sam talijanski, trebao sam ići u Italiju volontirati pa sam odlučio proći kroz Zagreb s ocem da vidim što se događa u tom hostelu. Nisu baš znali što rade na recepciji, a hostel u centru grada popunjen do zadnjeg mjesta. Preživljavali su u kaosu, bez marketinga, stranice, ičeg. Odlučio sam da možda neću ipak ići u Italiju. Tjedan dana u Zagrebu se pretvorilo u mjesec dana. Zaljubio sam se u grad, u ljude, u cijelu vibru.”
U ugostiteljstvu je htio postići nešto drukčije od konkurencije.
“Šetao sam Tkalčom i primijetio sam da je većina kafića slična, samo zbog suncobrana znaš gdje jedan počinje, a drugi završava (smijeh). Htio sam napraviti nešto drukčije. Na svojim putovanjima sam uvijek gravitirao mjestima koja imaju posebnu priču. Ne mora biti ništa ogromno i luksuzno, može biti bar u Laosu gdje možeš osvojiti majicu ako pobijediš u beer pongu. Mjesto s pričom.”
“Nakon tog ljeta sam radio još neke stvari za hostel online, ali sam 2019. odlučio preseliti se u Zagreb i otad sam u Zagrebu. Dvije godine sam već ovdje,” govori Ofek.
Kroz razgovor sam skužio da drukčije naglašavamo ime Bustan Bara. Ja sam Bustan izgovarao gotovo kao što bismo mi Hrvati izgovorili “Lastan” dok je Ofek govorio boo-stan – kao stan u kojem ima puno duhova. Tražio sam značenje riječi Bustan prije intervjua, ali sam htio da Ofek pojasni svima iz prve ruke. Primarno su htjeli kafić nazvati “Greenhouse” ili nešto slično jer ima krov nalik stakleniku, a i staklenik je mjesto gdje sve raste.
“Odmah pored nas je Green Point, vege-restoran, a i Greenhouse je zvučalo generički. Jednom prilikom sam slušao izraelsku pjesmu u kojoj su se akteri zaljubili u vrtu. Zelenom intimnom vrtu. Bustan. To je bilo to. Iako postoji razlika u naglasku riječi između Izraelaca i Hrvata i dalje dobro zvuči. Zvuči kao da ćeš “boostati” svoj život. Zadovoljan sam.”
Bustan Bar se otvorio u kolovozu 2020. godine, usred čitavog nereda s koronom. Htjeli su ionako otvoriti bar u sklopu hostela uz različite evente i kulturne aktivnosti. Kad je bar otvoren, ljudi su odlično reagirali, ali s obzirom da su imali boutique hostel, bar nije mogao raditi do kasno. Nakon što je uočeno što se događa s putovanjima, odlučili su se na zaokret.
“Ljudi ne mogu putovati? Okej, mi smo im pokušali dati drukčiji oblik putovanja. Samo hodnik nas dijeli od srca Zagreba, ali kad ljudi prođu kroz taj hodnik imaju osjećaj da su negdje drugdje. Nekad je to španjolska večer, nekad je to francuska kultura, nekad je to večer umjetnika. Želimo stvoriti nešto posebno što nam može uljepšati stvarnost svima.”
Ofek je primijetio ono što i ja vidim kao dugogodišnji stanovnik Zagreba – vlasnici barova i restorana se boje riskirati, boje se imati identitet. On to naziva “copy paste identitetom”, misli da i to može donijeti uspjeh, ali nikad nije htio ići tim putem. Usred razgovora baca bombu i govori kako nikad ne želi imati “cajke music” bez obzira koliko to publike može dovesti. Nisam očekivao riječ “cajke” iz njegovih usta, ali je očito da je istražio sve što se treba istražiti kada startaš s poslom u Hrvatskoj.
Ofek ističe: “Bustan je mjesto zajedništva, s vlastitim identitetom i dušom. Ne želim imati najbolji bar u gradu, želim imati najbolji Bustan. Mi također dobivamo inspiraciju iz različitih izvora, ali ne kopiramo, nego pokušavamo ubaciti svoj spin na sve ideje.”
Dok smo sjedili, ušetao je gospodin koji je sjeo za stol. Ofek mi je rekao da već zna što gospodin želi, otišao ga je pozdraviti i upitao ga koje pivo danas želi probati. Izdaleka mi se učinilo da je pala Fakin IPA. Dan prije intervjua sam bio u Bustanu s prijateljicama i Ofek je ušetao sa svojim prijateljima, ali je stao pored svakog stola pozdraviti i popričati s ljudima. Većinu ih zna. Upitao sam ga želi li biti kao kafić Uzdravlje, mjesto “where everybody knows your name”. Zaboravljam da je Ofeku tek 25 godina i da ne dijelimo iste kulturne reference. Cheers je završio s emitiranjem 1993. godine. Star si, Franjo. Razumio je što želim reći.
“Da, stalo nam je. Sad znam jako puno ljudi. Imam problem jer se većina ljudi zove Lucija, Ana ili Marko (smijeh), ali smo zajednica i dalje. Želimo upamtiti svakog, želimo upamtiti koje piće najviše vole, želimo da odu iz Bustana s dobrim uspomenama. I da se vraćaju. Ljudi su otvoreniji s nama ako smo mi otvoreniji s njima. Na kraju dana, kad dođeš u bar i svi ti se osmjehnu, znaš da si napravio nešto lijepo.”
Dizajnom odskaču od konkurencije u okolici, Ofek je i sam rekao da ne žele kopirati “špicu” i time mi stvara još jedan zabavan trenutak koji nas odvlači od naše pretežite engleštine. Htjeli su kroz dizajn postići nešto prirodno što izaziva tople osjećaje, kombinaciju zelene boje i drveta. Radili su s talentiranim arhitektima, dizajnerima, stolarima, a poseban štih daju i ilustracije koje vise po zidovima. Sve ilustracije su na prodaju, a novac ide direktno umjetnicima. U takvim detaljima vidiš drukčiji mindset od onog na koji smo navikli u Hrvatskoj.
U Bustanu se održavaju izložbe, ali i kvizovi, drink&draw druženja, couchsurfing zajednica se nalazi ovdje, a može se primijetiti i puno Francuza i Španjolaca za koje također postoji vrijeme u mjesecu kada imaju svoju večer. Na te večeri su svi dobrodošli – možda se i ja zaletim jednom da oživim svoje zakržljalo znanje španjolskog stečeno gledanjem Esmeralde i La Usurpadore. I bude posebne, kućne Bustan sangrije.
“Imamo koktel-majstora i posebne koktele koje miksamo. Sve što nudimo ima priču, tako se Bustanova priča spaja s drugim pričama – od kolača iz Le Kolača, preko lokalnih kraft piva i ginova pa do čajeva iz Kuće zelenog čaja jer nismo htjeli ići linijom manjeg otpora i spravljati jeftine čajeve iz vrećice.”
Ovog ljeta planiraju uvesti i slamke od bambusa kako bi smanjili plastični otpad. Jedna djevojka koja studira ekološku održivost želi u Hrvatsku uvesti ove nove slamke, a Bustan je među prvima koji će surađivati s njom.
Skup svih ovih sitnica me dovodi do jednog zaključka.
Možda više nema Kina Europa, ali sam pronašao svoj tajni vrt u centru grada. Koliko god bih, kao svaki pravi hipster, volio da Bustan ostane moja tajna, dobri ljudi uključeni u rad Bustana zaslužuju da postanu svačija mala tajna.
Navratite na piće, ostanite zbog priče.
Fotografije ustupio Bustan Bar, intervju fotografirao Vjekoslav Azenić
