Gledatelji su se 776. p. n. e. okupili u Grčkoj Olimpiji kako bi gledali jednostavnu utrku. Tako su započele antičke Olimpijske igre, klasično sportsko natjecanje koje se nastavilo više od tisućljeća, privlačeći sportaše i gledatelje iz cijelog Sredozemlja.
U roku od nekoliko stotina godina, Olimpijske igre su se proširile daleko od jednog trkačkog događaja. Dodano je više sportova, a Olimpija je uspostavila stroga pravila i propise za sve popularnije natjecanje. Svake četiri godine, drevni olimpijci koje je ocjenjivalo deset visoko obrazovanih sudaca suočili su se na jugu Grčke.
Poput svojih modernih kolega, natjecali su se u hrvanju, bacanju koplja, boksu i skoku u dalj, a za razliku od današnjih sportaša, do cilja su utrkivali i u kočijama. Dok je glavni fokus drevnih igara bio atleticizam, one su također uključivale filozofije pravednosti, mira, razvoja i obrazovanja, vrijednosti koje prožimaju našu olimpijsku eru.
Ipak puno se toga promijenilo kroz povijest, a kako nam prenosi časopis američkog Instituta Smithsonian, ovo su neke od najzanimljivijih činjenica koje su obilježavale antičke Olimpijske Igre.
1. Olimpijske igre nisu bile jedinstvene
Olimpija nije bila jedini starogrčki grad koji je bio domaćin atletskog natjecanja. Mnoge su zajednice održavale vlastite igre, ali su se ta natjecanja razlikovala po prestižu. Otprilike 150. godine p.n.e., oko 200 "nagradnih igara" redovito se održavalo diljem Grčke, a Atena, Megara i Beotia isticale su se kao napoznatija mjesta. Sportaši su se natjecali za novac i vrijedne nagrade poput lonaca ulja.
Olimpijske igre sa sjedištem u Olimpiji bile su dio druge klase natjecanja. Svete igre, također poznate kao Panhelenske igre ili Krunske igre. Četiri mjesta Nemea, Delphi, Korintska prevlaka i Olimpija, izmjenjivala su se u održavanju godišnjeg natjecanja, što znači da su se prave Olimpijske igre održavale svake četiri godine, kao što se Ljetne i Zimske igre danas događaju.
Svete igre bile su manje unosne za pobjednike od nagradnih igara: pobjednici su dobivali slavu i krunu od lišća, ali malo više od organizatora događaja. Od četiri svete igre, Olimpijine su bile bez premca u glasu. Bez obzira na koliko je natjecanja sportaš pobijedio u Grčkoj, olimpijska pobjeda bila je štovana iznad svega.
2. Štafeta baklje nije bila drevni olimpijski događaj
Danas je paljenje olimpijskog plamena središnji dio ceremonije otvaranja Igara. Nekoliko mjeseci prije toga zapaljena je vatra u Olimpiji, a tijekom tjedana koji slijede plamen "putuje" od posude do posude prije nego što konačno osvijetli veliku baklju na olimpijskom stadionu. Iako se ova štafeta pojavila kao trajna simbolična i parada, tradicija ne potječe iz drevne Olimpije.
Umjesto toga, olimpijski plamen prvi put je krenuo na takvo putovanje 1936., kada su njemački arhitekti berlinskih igara organizirali da se plamen upali u Olimpiji i preveze u nacističku prijestolnicu.
Općenito govoreći, vatra je bila važan dio drevnih Olimpijskih igara. Tijekom Igara na oltaru božice Hestije stalno je gorjela vatra. Sveti plamen također je zapaljen u Zeusovim i Herinim hramovima. Dok se štafeta baklje nikada zapravo nije održavala u drevnoj Olimpiji, sportska natjecanja u drugim gradovima ponekad su predstavljala taj događaj.
U Ateni su sudionici imali zadatak držati palicu od trske u plamenu dok su se u štafetama utrkivali od morske luke do Akropole.
3. Nije se bilo tko mogao natjecati na drevnim Olimpijskim igrama
Ženama je bilo izričito zabranjeno natjecanje na Igrama u Olimpiji, iako su mogle zaraditi priznanja kao vlasnice konja koji su pobjeđivali u utrkama dvokolica. Herejske igre, zasebno natjecanje posebno za žene, pojavile su se kao alternativa Olimpijskim igrama, ali nisu bile dio službenih svečanosti.
Tehnički, svaki slobodni grčki građanin mogao se natjecati na Igrama, prvi olimpijski pobjednik navodno je bio kuhar po imenu Coroebus, ali su za to morali imati dovoljno vremena i sredstava.
Olimpija je zahtijevala od svakog sportaša koji je sudjelovao u natjecanju da trenira deset mjeseci prije Igara. Takva predanost isključila je većinu sanjara koji su morali provoditi svoje vrijeme uzdržavajući svoje obitelji.
Neki siromašni, ali talentirani sportaši uhvatili su predah zahvaljujući sponzorstvima bogatih muškaraca, koji su ih uzdržavali stipendijama tijekom treninga. Drugi su dobili neku vrstu atletske stipendije od vlasti.
4. Drevna verzija Olimpijskog sela imala je manje hedonističku reputaciju od modernog
Posljednja faza priprema za olimpijca bio je obavezni boravak mjesec dana u Elisu, militarističkom gradu koji je ugostio sportaše za intenzivan program treninga. Privatni treneri sportaša tiho su sjedili sa strane dok su olimpijski treneri i suci naređivali oko budućih natjecatelja.
Ova postavka nalik kampu za obuku očistila je skupinu nedostojnih sportaša prije početka Igara. Također je omogućilo sudionicima da procijene jedni druge. Ako je čovjek stigao i otkrio da nije spreman natjecati se s kolegama koje je tamo zatekao, mogao je bez srama odustati.
Danas olimpijski sportaši žive zajedno samo tijekom samih Igara, u namjenski izgrađenom olimpijskom selu koje ima određenu reputaciju ''zabave''. Usporedno tome Elis je bilo prilično normalno mjesto.
5. Maraton nije bio drevni olimpijski događaj
Pješačka utrka od 42 km koja je danas uključena u Igre i često se održava diljem svijeta, dio je modernih Olimpijskih igara od ponovnog oživljavanja natjecanja 1896., iako s neznatnim promjenama dužine tijekom vremena.
Takva se utrka nije održavala u staroj Olimpiji. Zapravo, najduža pješačka utrka koju su drevni olimpijci mogli završiti bila je duga 4 828 m. Ipak, maraton ima mitsko podrijetlo u staroj Grčkoj.
Prema legendi, Filipid, starogrčki kurir, pretrčao je 42 km od bojnog polja u Marathonu do Atene kako bi objavio vojnu pobjedu Grčke nad Perzijancima, a zatim je umro na licu mjesta. Trčanje je također najstariji olimpijski događaj. Prve Igre, 776. godine p.n.e., sastojale su se od jednog natjecanja na stadionu, sprinta u jednom krugu dugog nešto više od 160 m.
6. Drevni olimpijci nisu dobili medalje, ali njihove pobjede nisu bile materijalno bezvrijedne.
Prvoplasirani u Olimpiji, Nemeji, Delfima i Korintskoj prevlaci osvojili su krune od masline, peršina, lovora i bora. (Drevni ljudi nisu priznavali drugo ili treće mjesto.) Ove službene nagrade nisu bile njihove jedine, kao što to danas čine olimpijci, drevni sportaši putovali su iz daleka i naširoko kako bi se natjecali na Olimpijskim igrama.
Rodni gradovi pobjednika bili su neizmjerno ponosni na njih i obasuli su ih dodatnim nagradama po povratku. Atena je, primjerice, opskrbljivala lokalne pobjednike olimpijskih natjecanja s između 50 i 100 amfora (visokih keramičkih posuda) maslinova ulja.
Ostale nagrade uključivale su parade, doživotna mjesta u amfiteatrima, mirovine, vladine položaje, obroke i još mnogo toga. Uspješni sportaš koji je zgrnuo bogatstvo i od nagradnih igara i od olimpijskih pobjeda mogao bi doista živjeti luksuznim životom.
7. Drevni olimpijci natjecali su se goli.
Stari Grci bili su prilično naviknuti na javnu golotinju, uključujući i sportska natjecanja. Praksa je posebno odgovarala Olimpijskim igrama, jer je "oduzela društveni rang", ostavljajući natjecatelje da budu predstavljeni isključivo svojom fizičkom sposobnošću.
Grčki pisci također su primijetili da odjeća može spriječiti atletske sposobnosti. Navodno se jedan trkač jednom spotaknuo o svoju pregaču za vrijeme utrke.
Danas povjesničari nastavljaju raspravljati o pravoj motivaciji sportaša da se natječu goli. Možda su jednostavno željeli pokazati svoja, obilno nauljena, tijela vršnjacima, bogovima i obožavateljima.
Sportaši nisu bili jedini koji su morali biti goli na Olimpijskim igrama.
Jednom se na stadion ušuljala udovica prerušena u trenericu kako bi mogla gledati svog sina kako se natječe. (Udate žene nisu mogle prisustvovati kao gledateljice, iako je djevojkama bilo dopušteno gledati događaje.) Nakon toga, svi su treneri morali biti razodjeveni kao i sportaši kako bi se nepoželjna žena mogla jasno uočiti.
\\folder\vezani_članak
\\folder\vezani_članak
