Ovo je otkriće nevjerojatno slično Dunning-Krugerovom učinku, koji opisuje kako nesposobni ljudi imaju tendenciju precijeniti vlastite kompetencije.
U nedavnim studijama od sudionika se tražilo da ocijene privlačnost sebe i drugih sudionika koji su im bili stranci. Na kraju su sve imale zajedničko otkriće – neprivlačni ljudi precjenjuju svoju privlačnost, dok privlačni podcjenjuju svoj izgled.
Nejasno je zašto se to događa, ali izgleda da u pitanju nije opća nesposobnost prosuđivanja privlačnosti – prenose iz Big Thinka.
Razlike između privlačnih i neprivlačnih ljudi su… vidne.
Istraživanja pokazuju da oni najprivlačniji među nama lakše zarađuju, primaju pomoć, izbjegavaju kaznu i da ih se percipira kao kompetentne.
U isto vrijeme, istraživanja sugeriraju da veze tih istih privlačnih ljudi traju kraće, ali i da oni imaju više seksualnih partnera te mogućnosti za ostvarivanje romantičnih veza uopće.
Dakle, privlačnost možemo nazvati dvosjeklim mačem.
Međutim, zahvaljujući novome istraživanju, na vidjelo je izašao još jedan nesrazmjer – čini se da su neprivlačni ljudi manje sposobni točno procijeniti vlastitu privlačnost i skloni su precijeniti svoj izgled.
Nasuprot tome, lijepi ljudi imaju tendenciju točnije ocijeniti svoj izgled te, ako išta, podcjenjuju svoju privlačnost.
U šest studija uključenih u istraživanje, sudionike se zamolilo da ocijene svoj izgled, izgled drugih sudionika koji su im stranci te da predvide kako bi drugi mogli ocijeniti njih.
Na temelju prosječnih ocjena, rezultati prve studije pokazali su da su sudionici koji su najvjerojatnije precijenili svoju privlačnost bili među najmanje privlačnim osobama u istraživanju.
U svojim zabilješkama istraživači tvrde da su neprivlačni sudionici svoj izgled ocijenili kao prosječan te da su pokazali su vrlo malo svijesti o tome da stranci ne dijele isto mišljenje.
Također tvrde da su atraktivni sudionici imali su više uvida u to koliko su zapravo privlačni, zbog čega se čini da je samoopažanje neprivlačnih ljudi prividno, dok su shvaćanja privlačnih ljudi utemeljenija u stvarnosti.
Krajnje je pitanje – zašto neprivlačni ljudi precjenjuju svoju privlačnost?
Prethodna su istraživanja pokazala da su ljudi skloni diskreditirati ili “zaboraviti” negativne povratne informacije koji dobivaju od društva – a čini se da to pomaže u zaštiti osjećaja vlastite vrijednosti.
Da bi saznali radi li se zaista o obrambenim razlozima, ovi su istraživači proveli studiju čiji je cilj bio sudionike dovesti do pozitivnog, neobrambenog načina razmišljanja prije ocjenjivanja privlačnosti.
To su učinili postavljajući sudionicima pitanja koja potvrđuju dijelove njihove osobnosti koji nemaju nikakve veze s fizičkim izgledom, poput: “Jeste li ikada bili velikodušni i nesebični prema drugoj osobi?”
Ni to nije promijenilo način na koji su sudionici ocjenjivali sebe, što sugerira da neprivlačni ljudi ne precjenjuju svoj izgled iz obrambenih razloga.
Istraživači su također potvrdili da, iako neprivlačni ljudi mogu imati različite ideale ljepote (ili, jednostavnije, slabiju sposobnost prosuđivanja privlačnosti) – ni to nije utjecalo na način doživljavanja samih sebe.
Ukratko – ne postoji odgovor na pitanje zašto neprivlačni ljudi precjenjuju svoj izgled.
Međutim, rezultati jedne studije sugeriraju da neprivlačni ljudi nisu potpuno u zabludi oko svog izgleda.
Tu im je bio pokazan skup fotografija vrlo atraktivnih i neatraktivnih ljudi te je od njih zatraženo da odaberu fotografije ljudi koje smatraju sličnijma sebi. Većina neprivlačnih ljudi odlučila se uspoređivati sa sličnim neatraktivnim ljudima.
Takav rezultat sugerira kako oni mogu naslutiti da su manje privlačni nego što bi željeli biti.
…imaš li par stvari koje trebaš razjasniti s odrazom u ogledalu? Mi da.