Gotovo da nema učenika i studenta koji nije gledao instrukcije iz matematike Tonija Miluna, a mnogi ga i prate na društvenim mrežama. Milun je tako nedavno na svom Facebook profilu objavio poduži post te opisao kako mu je bilo kada je tek počeo raditi kao nastavnik. Otkrio je kolika mu je bila početna plaća, kakav je odnos s učenicima imao i kako se snalazio u tom poslu.
„Oko 2.000 kuna – toliko je iznosila moja prva neto plaća“, započeo je svoju objavu.
Nije bio omiljen nastavnik
„Bilo je to 1998. Još uvijek sam studirao, ali bio je manjak nastavnika matematike pa me Tanja Lukačić Mutavdžić preporučila u osnovnoj školi u kojoj je ona radila. Kako mi je bilo? Znate ono kad kažu: joj, jedva čekam petak? E pa obrnuto! Kad bi došao petak meni je bilo žao jer ću biti dva dana bez učenika i njihovih šala. I ne, to ne znači da sam bio odličan nastavnik, jer nisam. To znači da sam guštao na nastavi, ali bio sam premlad i još uvijek nisam znao dobro prenijeti znanje, nedostajalo mi je iskustva i autoriteta. Ali sam uživao“, podijelio je svoje iskustvo.
Kako je često mijenjao radna mjesta, to mu je bila prilika da isprobava i nove stilove predavanja.
„U dvije godine sam promijenio šest radnih mjesta jer sam na svih šest bio zamjena do povratka nastavnika s bolovanja. Na svakom novom radnom mjestu sam isprobavao novi stil: biti stroži, biti blaži, objasniti gradivo na drugi način... I nisam baš bio omiljen nastavnik. Znao sam da sam na početku i da još učim kako kvalitetnije raditi“, priznao je.
Odlučio je biti izrazito strog
„Prekretnica je bila kad sam tijekom rada u mojoj petoj školi bio u šetnji Jarunom s prijateljem. Prilaze mi učenici i pozdravljaju me na način kao da sam njihov vršnjak. I kaže meni prijatelj u čudu: Ti dozvoljavaš da se oni tebi ovako obraćaju? Hmm, dao mi je misliti.“
Na kraju je ipak odlučio biti izrazito strog nastavnik zbog čega su se učenici žalili i bunili.
„Nešto kasnije pronađem šesto radno mjesto i odlučim se za skroz novu taktiku - biti izuzetno strog. I upalilo je. Bilo je to 2001. Nikad nisam povisivao glas, ali su me učenici trebali dočekati u redu i tišini dvoje po dvoje ispred učionice. Tek kad su se posve umirili pustio bih ih u razred. Učenici su se na početku bunili drugim nastavnicima i ravnatelju, ali onda su me nakon dva - tri tjedna zavoljeli. Posljedica: na nastavi bi bio takav rad da bismo uvijek 5 ili čak 10 minuta ranije završili s predviđenim gradivom i onda bih ja imao pripremljene zagonetke i matematičke igre koje smo do kraja sata igrali. I takav sam bio sljedećih 10-ak godina.“
Alergičan na kašnjenje
Osim toga, nije volio ni da studenti kasne na njegova predavanja, čak niti jednu minutu pa je zaključavao učionicu.
„Evo još jedna sličica. Kad sam se 2002. zaposlio na tadašnjem Splitskom veleučilištu nastavio sam biti strog. Svaki student morao je biti aktivan na nastavi. Pravilo je bilo: Ne pišeš na nastavi - van iz učionice. Još sam ih htio naučiti da dolaze na vrijeme. Ako je početak nastave bio u 11:00, ja bih u 11:01 zaključao vrata učionice i napisao poruku: Zakasnili ste na nastavu, možete doći s drugim grupama koje imaju termine… Zadnja grupa su uvijek bili izvanredni studenti koji su dolazili poslijepodne i njima nisam zaključavao vrata. Znao sam da neki moraju ostati dulje na poslu i da bi kašnjenje moglo biti opravdano. S druge strane davao sam svojih 100 % da objasnim gradivo. Ako bi me nešto pitali da ponovim nikad mi nije bilo teško.“
Reakcije studenata su bile pozitivne
Međutim, pokazalo se kako su studenti zadovoljni njegovim načinom predavanja.
„I onda su nakon nekoliko godina uveli pravilo da studenti anonimno ocjenjuju nastavnike i da pišu komentare na naš rad. Baš me je zanimalo kakav će biti osvrt na moj rad i strogoću. I znate što - dobivao sam izvrsne ocjene i komentare. Često sam bio najbolje ocijenjeni nastavnik na ustanovama u kojima sam radio. Samo jednom u tih nekoliko godina je bio jedan komentar u stilu: Možda bi bilo dobro da ipak na nastavu pustite studente koji kasne... sjećam se da je bila riječ MOŽDA“, prisjetio se na kraju.