Najpopularniji sport na svijetu ima dosta gledatelja, čak 4 milijarde njih, ali na Olimpijadi nije predstavljen u svojoj punoj snazi. Parižanin Kylian Mbappé jako je želio igrati na Olimpijskim igrama u Parizu. Navodno je to htio i Leo Messi, ali neće moći jer su oni, poput većine muških nogometnih zvijezda, žrtve prastare borbe za moć kojom dominira globalno upravljačko tijelo sporta, FIFA.
Borba je razlog zašto organizatori nameću dva ključna ograničenja na svakom muškom olimpijskom popisu:
1. Svi osim tri igrača moraju imati 23 godine ili manje.
2. Bez obzira na igračevu dob, njegov profesionalni klub nije dužan dati mu dopuštenje za igranje na turniru.
Drugo pravilo pokvarilo je Mbappéov san. Čak ga ni francuski predsjednik Emmanuel Macron nije mogao spasiti. "Uvijek sam govorio da su Igre u Parizu posebne i želio sam biti tamo", rekao je Mbappé, rođeni Parižanin, u ožujku. Ali Real Madrid ga je odbio pustiti. I, dobro, "to je naš poslodavac", objasnio je francuski suigrač Aurélien Tchouaméni. "Ako Real Madrid stavi veto, nema se puno toga za reći." prenosi nam YahooSports.
Deseci drugih klubova također su odbili dati potrebne dozvole. I tako, od 100 najboljih svjetskih igrača, samo će dvojica, Argentinac Julián Álvarez i Marokanac Achraf Hakimi, biti prisutni.
Umjesto toga, većina od 288 igrača bit će igrači koji se još dokazuju. Nitko od redovitih članova američke muške reprezentacije koji su se pojavili na Copa Américi 2024., čak ni zvijezde mlađe od 23 godine poput Gia Reyne, nisu u američkoj momčadi, koja je objavljena u ponedjeljak. Tri su igrača starija od 23 godine, MLS braniči Walker Zimmerman i Miles Robinson te veznjak Đorđe Mihailović.
Pravila čine olimpijski muški nogomet nešto poput sveučilišnog natjecanja. FIFA ne želi da Igre, ili bilo koji drugi nogometni turnir, budu konkurenti Svjetskom prvenstvu. Povijesno objašnjenje ipak je malo kompliciranije.
Kako FIFA ograničava Olimpijske igre
Nekada davno, prije jednog stoljeća, kada još nije bilo Svjetskog prvenstva kao rivala, Olimpijske igre bile su vrhunac nogometa. FIFA je priznala Igre kao svjetsko prvenstvo 1920-ih, sve dok amaterizam nije zakomplicirao stvari.
Nogomet se u to vrijeme polako profesionalizirao, a Međunarodni olimpijski odbor držao se ideala da svi sudionici budu amateri. Tako je FIFA preuzela kontrolu i pokrenula Svjetsko prvenstvo otvoreno za sve, što je odmah nadmašilo Olimpijske igre, bar što se nogometa tiče.
Tako je započeo niz svađa između FIFA-e i MOO-a koje su oblikovale olimpijski nogomet. Usred prvog od nekoliko sporova oko podobnosti, nogomet je izbačen iz olimpijskog programa 1932. Vratio se 1936. i ostao nakon Drugog svjetskog rata, ali je također ostao strogo amaterski. Dakle, utvrdio je svoju poziciju drugorazrednog natjecanja.
1980-ih i 90-ih, ukinuta su pravila vezana uz amaterizam, ali do tada se scenarij okrenuo. FIFA je sazrela u komercijalno vođenu organizaciju, koja je prepoznala da bi potpuno profesionalni olimpijski nogometni turnir bio potencijalna prijetnja nadmoći i profitabilnosti, Svjetskog prvenstva za muškarce.
Tako je pregovaranjem došlo do niza kompromisa.
Prvi: u 80-ima su zemlje izvan Europe i Južne Amerike mogle izvesti sve svoje profesionalce, ali bilo koji Europljanin ili Južnoamerikanac koji je igrao na Svjetskom prvenstvu nije se mogao kvalificirati.
1992. pravilo o mlađima do 23 godine zamijenilo je ta neujednačena ograničenja.
1996. dodano je pravilo o tri igrača koja mogu biti starija.
Ta su ograničenja od tada ostala na snazi i do danas, ali oni nisu opseg FIFA-ine kontrole. Njegov ključni mehanizam je takozvani "međunarodni kalendar", koji određuje određene prozore tijekom kojih profesionalni klubovi moraju dopustiti igračima da se pridruže svojim nacionalnim ekipama.
Prozori su strukturirani oko velikih turnira, osiguravaju, na primjer, da su svi igrači dostupni za kontinentalna prvenstva kao što su Euro i Copa América. Olimpijske igre, međutim, nisu u FIFA-inom kalendaru. Olimpijska dostupnost, stoga, postaje predmetom ponekad spornog dijaloga između trenera, agenata, igrača i njihovih klubova.
Podupirani FIFA-inim pravilima, klubovi su primorani na pridržavanje. Europski klubovi svoje pripreme i predsezona započinju već u srpnju, a sezone u kolovozu, pa, djelujući u vlastitom interesu, brane ključnim igračima odlazak na Olimpijske igre.
Copa i Euro ipak su prioritetni turniri jer donose više prestiža i novčanih nagrada, a odvijaju se nekoliko tjedana prije Olimpijskih igara.
Prolazak kroz dugu europsku klupsku sezonu, zatim Copa América ili Euro, pa Olimpijske igre ostavile bi svakoga tko je sudjelovao na oba međunarodna turnira bez dovoljno odmora. Takav bi tempo rezultirao povećanjem mogućnosti za ozljedu, što definitivno nije u interesu klubova.