Iako slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj, po podacima Hrvatskog okvira za interoperabilnost, ima više od 15 000, za njih sustav nije dovoljno razvijen − od malih, prekasno uvedenih invalidnina, do prometne nepristupačnosti i neprilagođenosti. Sve su to problemi s kojima se slijepe i slabovidne osobe nose iz dana u dana.
Iako im je funkcioniranje u društvu otežano jer sustav nije prilagođen, neki od njih i dalje odabiru aktivno sudjelovati u akademskoj zajednici i graditi karijeru. Jedan od njih je i slijepi student koji je odlučio svoju priču podijeliti s nama, ali je poželio ostati anoniman.
Životna priča slijepog studena
Već od prvog razreda osnovne škole počeli su njegovi problemi s vidom, tada je osjetio da se teško snalazi na nastavi i prati gradivo, a najveći problem predstavljalo mu je prepisivanje gradiva s ploče i imao je mnogo poteškoća u odnosu na ostatak generacije.
„Bio je to lijep život, imaš sliku, vozio sam skuter, čak sam neko vrijeme imao i vozačku dozvolu te vozio automobil. Razlika je ogromna između toga kako je to bilo prije i kako je sada. Tvrdim da je istina ono što govori i predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, a to je da 'sljepoća čovjeka više pogađa duševno nego fizički'.“
Nakon srednje škole počeli su i problemi s čitanjem (zbog degeneracije makule). Od djetinjstva je uočavao da slabije vidi, ali potpuno sljepoća javila se 2011. kada je pohađao fakultet tehničke struke.
Iako je bio pred završetkom studija odlučio je odustati jer je smatrao da ono za što se obrazovao neće moći raditi zbog gubitka vida, a odbijao je da mu profesori poklanjaju ocjene za zadatke koje nije mogao odraditi.
Nakon odlaska s fakulteta bilo mu je jako teško priznati trenutnu situaciju i osjećao se pomalo izgubljeno.
Počeo je čitati audioknjige, ali nije koristio alate namijenjene za čitanje za slijepe jer mu je sve to „zvučalo glupo“. Nakon dvije godine osjetio je potrebu da se pokrene.
„Nisam više mogao biti kod kuće!“
Krenuo je na rehabilitaciju u Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“, gdje je naučio alate koje koristi svakodnevno, poput kretanja uz pomoć bijelog štapa, brajicu i računalo s ekranom na dodir.
„U Centru su mi savjetovali da ponovo polažem maturu i upišem faks, ali sama pomisao polaganja mature me užasavala, a i nakon cijelog iskustva na prošlom faksu imao sam osjećaj da za sav trud nisam dobio ništa i da bi se to dogodilo ako bi upisao drugi studij“, rekao je prisjećajući se ne tako lijepih trenutaka svoga života.
„Smatralo se da sljepoća nije teški invaliditet.“
Tvrdi da je tijekom prvog studija bio usredotočen isključivo učenje i da nije uživao u životu, ali tijekom pet godina nakon što je odustao od fakulteta, više se opustio. I na tom je vremenu neizmjerno zahvalan.
„Živio sam tako uz pomoć roditelja i dodatka za njegu. Ono što je strašno je to da do 2018. slijepi i slabovidni nisu dobivali invalidninu jer se smatralo da sljepoća nije teški invaliditet.“
Nakon nekog vremena shvatio je da želi biti samostalno funkcionalan te se odlučio na upis fakulteta društvenog usmjerenja koji pri upisu pruža mogućnost da se čak 10 studenata upiše na smjer bez potrebe polaganja državne mature. Na tom je fakultetu i danas, a svojim je odabirom iznimno zadovoljan.
Nemaju svi razumijevanja
Ističe da nije doživio puno neugodnih situacija u javnosti zbog svoje sljepoće, ali jedna mu je posebno ostala u pamćenju. U jednom ugostiteljskom objektu ga je vlasnik objekta pregrubo pokušao pomaknuti sa šanka jer mu je smetao na prolazu. Iako ističe da prema ljudima koji su takvi ima razumijevanja jer misli da samo nisu dovoljno informirani.
„Mogao mi je samo reći da se maknem sa vrata, nije bilo potrebe da bude grub, ali mislim da se to sve događa zbog neznanja i neinformiranost. Pokušavaju nam pomoći, ali ponekad to čine pregrubo i nepromišljeno. Znaju me uhvatit za nadlakticu ili gurati ispred sebe na tramvajsku stanicu, umjesto da me prvo pitaju trebam li pomoć“, naglašava student.
Poziva udruge da se pokrenu
Smatra da slijepima i slabovidnima najviše nedostaje prostor za interakciju i socijalizaciju unutar njihove društvene grupe te se nada da će se takvi prostori na području Zagreba ponovo otvoriti i biti trajno aktivni.
Naglašava da je interakcija unutar grupe ljudi koji dijele iste probleme nešto što je njemu pomoglo da se lakše nosi sa svojim problemima. „Lakše se opustiš u prostoru gdje si isti kao i svi drugi, nitko te ne gleda poprijeko i osjećaš se slobodnije“, navodi ovaj student.
Njegova studentska svakodnevica
Putovanje po gradu predstavlja mu problem isključivo zbog toga što nekada predugo traje, ali ističe da mu je činjenica da je samostalno naučio trasu putovanja te ju sada na dnevnoj bazi bez ičije pomoći pohađa, podigla samopouzdanje.
Kolokvije polaže na računala koji je na korištenje ustupio fakultet svim slabovidnim i slijepim mladima. Budućim studentima koji su slijepi i slabovidni preporuča da zapamte poziciju slova na tipkovnici jer mu je to iznimno pomoglo u učenju, pisanju skripti i kolokvija.
Ono neugodne situacije pretvara u humor
Tvrdi da ga često zna živcirati to što ga ljudi pitaju stvari koje nikog ne bi pitali u običnim okolnostima, ali na takva pitanja najčešće odgovara šalom. Tako je istaknuo anegdotu koja mu se dogodila u zagrebačkom tramvaju. S obzirom da nosi naočale, krenuo ih je obrisati. Tu scenu ugledao je drugi putnik javnog prijevoza te ga je upitao zašto čisti naočale, ako ne vidi da su prljave na što je on odgovorio:
„Gospon', ni vi ne vidite svoju stražnjicu pa ju čistite!“
Preporuča svim slabovidnim i slijepim osobama koji se trenutno osjećaju kao da su zapeli u situaciji iz koje nemaju izlaza da se počnu družiti s osobama koje su u sličnoj situaciji. Napominje da i danas zna imati krize: „Bez obzira što sam već neko vrijeme slijep uz pomoć te zajednice uspijem izaći iz toga.“