To je zato što svaka godina tehnički nema 365 dana. Zapravo, Zemlji je potrebno neugodnih 365,242 dana da obiđe oko Sunca, a tih 0,242 je razlog zašto imamo dan više (skoro) svake četiri godine.
U vrijeme kad se niste mogli osloniti na svoj praktični mobitel i pogledati kalendar kako biste provjerili datum, drevne su civilizacije morale koristiti svemir kako bi planirale svoje živote. Za vrijeme vladavine Julija Cezara, on je 46. godine prije nove ere uveo svoj Julijanski kalendar, solarni kalendar koji je svake godine brojao 365,25 dana.
Ova metoda uvela je dodatni dan svake četiri godine kako bi se nadoknadio 0.25 tj. jedna četvrtina. Moramo vas razočarati kako to nije potpuno točno. Njegov kalendar nije bio sasvim ispravan jer je bio 0,0078 dana duži od godine, pa je papa Grgur XIII u 16. stoljeću uveo neke izmjene u Cezarov kalendar. Tako da prijestupne godine nisu baš svake četiri godine.
Na primjer, neće biti prijestupne godine 2100., 2200., 2300., i to je prema kalendaru kojeg i dan danas koristimo. Godine koje su ravnomjerno djeljive s 4 su prijestupne, s izuzetkom stoljetnih godina koje nisu ravnomjerno djeljive s 400. Dakle, godine 1700., 1800., 1900. i 2100. nisu prijestupne godine, ali 1600., 2000. i 2400. su prijestupne godine.
Što se tiče onoga što bi se dogodilo bez dodatka zbunjujućeg 29. veljače, naša bi se godišnja doba počela mijenjati. Ne zato jer to ima veze s klimom, već bi se nakon nekoliko stotina godina kalendar odstupao od godišnjih doba i njihovog početka. Tako bi ljeto bilo u studenom, a ostala bi godišnja doba popratila bi taj trend.