Galerija
Studentski dom „Lašćina“ često je na lošem glasu kod studenata. Kolaju priče o tome kako je neuredno zbog starog namještaja, sve je puno „štrebera“, nema zabava, druženja, partyjanja i izbor hrane je loš. Neke stvari su istinite, neke nisu.
Istina je da je namještaj u gotovo svim paviljonima star. Istina je da često nema buke, zabava i partyja. Istina je da se izbor hrane u menzi ne može uspoređivati sa studentskim restoranom na Savi, Cvjetnom i slično. No, postoje stvari koje Lašćinu čine posebnom.
To ne možete shvatiti dok ne iskusite život u ovom studentskom naselju. Zato pišem ovaj tekst, iz perspektive dugogodišnjeg stanara studentskog doma „Lašćina“ kako bi razuvjerila, ali i djelomično utješila sve buduće stanare – dom nije tako loš kao što pričaju! Zapamtite to, a to ću vam dokazati i kroz 10 razloga koje sam izdvojila.
Svi oni potvrđuju zašto volim Lašćinu i svoj studentski život u tom domu! Ne moraju se svi složiti s njima, ipak ih pišem iz vlastite perspektive, ali možda vam promijeni mišljenje o ovom najzloglasnijem studentskom domu u Zagrebu.
Obiteljska atmosfera
Niti u jednom studentskom domu u Hrvatskoj nije takva obiteljska atmosfera kakva je na Lašćini. Sada bi se mogli pobuniti studenti iz tih drugih studentskih domova, ali budimo realni – čim je manje stanara, tim je atmosfera privatnija i ugodnija, baš kao na Lašćini.
Ako se negdje možete osjećati kao kod kuće, onda je to definitivno u ovom naselju koje ima otprilike 400 studenata, što je puno manje nego u ostalim zagrebačkim domovima. Međusobno se svi znaju iz viđenja, pogotovo iz istog paviljona, i ono što je zanimljivo jest da se svi pozdravljaju – neovisno o tome poznajete li se ili ne.
Ako nešto trebaš, samo trebaš kucati od vrata do vrata i onaj tko može uvijek će ti pomoći. Takvu obiteljsku atmosferu ne može zamijeniti nitko!
Ljubazne tete
Ako su negdje tete posebno ljubazne i tople, onda je to u studentskom domu na Lašćini. Od teta u menzi koje ovim putem posebno pohvaljujem, do tete u skladištu, čistačica, tete u upravi, portira, domara i mnogih drugih.
Sve vam govori rečenica da prilikom ponovnog useljenja na Lašćinu, na početku prošle akademske godine, tete iz uprave kada me ugledala počela je pjevati: „Kako je dobro, vidjeti te opet!“, iako sam mislila da je nemoguće da će me se sjetiti. Zato obiteljskoj atmosferi posebno pridonose djelatnici, tete i cijelo osoblje doma koje će vas uvijek dočekati i više no dobrodošlo.
Jutarnje kave s čistačicom
Nastavno na ljubaznost teta, sve čistačice su zaista odlične. No, u mojem paviljonu postoji jedna posebna teta čistačica s kojom imam odličan odnos od samog početka stanovanja u ovom studentskom domu. Svako jutro me dočeka s lijepim pozdravom i osmijehom, a nekoliko puta smo i zajedno popile kavu.
Ono što posebno trebam naglasiti je količina truda kojeg ulaže kako bi nama bilo ugodnije. Čisti svaki kutak našeg paviljona, a posebno one dijelove za koje uopće nije zadužena. Jednom mi je priznala kako to radi samo da nam bude ugodno jer bi i njoj bilo drago da se netko na isti način brine za njezino dijete koje živi u drugom gradu. Može li ljepše?!
Zelenilo oko svakog paviljona
Studentski dom nalazi se u zagrebačkom naselju „Lašćina“. Radi se o kvartu iznad Kvaternikovog trga, na malom brežuljku. Upravo zbog te minimalne udaljenosti od gradske vreve, gotovo svi paviljoni u potpunosti su okruženi zelenilom, drvećem, travom i jedan pogled kroz prozor dovoljan je za udahnuti dovoljno zraka kojeg u gradu masovno nedostaje.
Tipičnog zagrebačkog betona zaista je minimalno u lašćinskom naselju, s obzirom na to da se nalazi samo i isključivo na pješačkim stazicama koje vode do paviljona, a do kojih je kratka, gusta i zelena travica. U mojem slučaju, ispred prozora moje sobe nalazi se, naravno, trava i predivna voćka kruške. Kada učim, često se zagledam u tu voćku i razmišljam: „Je li moguće da se nalazim u Zagrebu i to toliko blizu centra?!“, jer zaista je magično. Najljepši su pogledi s prozora tijekom zalaska sunca jer se zrake prodiru kroz krošnje drveća i voćki.
Cijeđene naranče u menzi
Menza na Lašćini još je jedna priča za sebe. Osim što je izrazito mala, s ekstremno ljubaznim tetama i mnogima poprilično kompliciranim sustavom preuzimanja naručene hrane o kojem smo već pisali (PROČITAJ OVDJE), vjerojatno je jedna od najboljih u Zagrebu.
Ponuda nije toliko raznolika kao u drugim zagrebačkim menzama, ali gotovo sve što sam probala u toj menzi je bilo kao da je kuhano kod kuće. S obzirom da je i puno manje stanara, manje je priprema i kuhanja, ali je zato svaki obrok preukusan. Osim toga, iznimno sam sretna što ima i slastičarnu, iako se radi o maloj menzi, a u njoj je i za svaki ručak u ponudi cijeđeno voće u obliku sokova – njam!
Mačke lutalice
Ukoliko volite životinje, a pogotovo mačke poput mene, na Lašćini ćete uživati. Naime, tamo se nalazi podosta mački lutalica, ali i onih koje žive u okolnim kvartovskim kućama, no često posjećuju naše naselje.
Nisu sve u potpunosti pitome, postoje one koje jesu, ali svejedno doprinose dodatno obiteljskoj atmosferi našeg studentskog doma. Osim toga, ako ih ponudite s nečim, vrlo rado i „mljackavo“ će pojesti vašu ponudu.
(Po)prilično velike sobe
Mnogi osuđuju lašćinski dom zbog starosti doma. Istina je da se radi o relativno starom studentskom domu, a vjerojatno je i u najgorem stanju u odnosu na sve druge zagrebačke studentske domove.
No, često smještaj nije bitan, kao što je na primjeru Lašćine. Poprilično stare sobe imaju svoju čar, kao što je slučaj u našem domu, ali postoji jedan paviljon koji je obnovljen. Radi se o prvom paviljonu koji je poprilično nastradao u zagrebačkom potresu tako da je on obnovljen te se tamo nalazi i novi namještaj, ali su i sobe poprilično velike.
Nisam sigurna kakav je raspored u drugim paviljonima, ali u prvom ima zaista dovoljno mjesta u sobi, s obzirom na to da je sredina sobe potpuno prazna. Po mojem mišljenju kao stanara studentskog doma, puno je bolji raspored nego u drugim domovima jer se time dobiva na većem prostornom kapacitetu u tih nekoliko kvadrata.
Tjelovježba od tramvaja do naselja
Ostali studentski domovi poprilično su dobro povezani s javnim zagrebačkim gradskim prijevozom, što ne znači da Lašćina nije. No, postoji jedna prepreka, a to je brijeg. Kako se studentski dom nalazi na brijegu iznad i u blizini Trga Eugena Kvaternika, od tramvajske stanice do studentskog doma potrebno je otprilike 15 minuta s obzirom na to da se cijelo vrijeme hoda uzbrdo.
Kada se ide od doma do stanice, potrebno vam je 10 minuta pješke jer se spuštate nizbrdo. Međutim, to može biti dobro za pojedince (poput mene) koji se ne kreću dovoljno pa na ovaj način barem minimalno nadoknade potrebnu dnevnu tjelovježbu. Za one malo ljenije postoji i autobusna linija koja vozi na Kozjak, a autobusna stanica nalazi se blizu studentskog doma.
Mir i tišina
„U gradu si, ali nisi“ – rečenica je koju konstantno ponavljam kada nekome želim dočarati mir i tišinu na Lašćini. Ne samo da je minimalna buka od gradskog prometa, već na Lašćini ne postoji galama. Rijetko tko ima zabave, partyje i druženja, a kada se netko hrabar i usudi na taj potez, nitko se ne buni.
Baš zato što je to zaista rijetkost, pa nije teško pretrpjeti tu jednu večer. Zato je Lašćina idealna za one koji nisu „partibrejkeri“, kao i za one koji zaista uče na vrijeme. No, to ne znači da se nitko ne druži. Svi se često družimo, ali na drugačije i tiše načine.
Nitko ne želi ići na Lašćinu
Posljednji izrazito bitan razlog je taj da gotovo nitko od studenata ne želi na Lašćinu, što je za nas stare stanare odlično! Lašćinu biraju samo oni koji su tamo već stanovali i prepoznali su čari ovog studentskog doma ili oni koji su ju stavili kao drugi izbor i morali prisilno useliti jer nemaju drugog izbora.
Rijetki su oni kojima se ovaj studentski dom ne svidi nakon nekoliko mjeseci življenja, a ako im se ne svidi – to je u redu. Više mjesta za nas stare stanare!
