Zvala se gospođa Nada. Prvog dana školske godine u petom razredu svojim učenicima ispričala je jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali, to je nemoguće jer je u prvom redu za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Marko.
Gospođa Nada je promatrala Marka prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, da mu je odjeća neuredna i da se ne kupa redovno. Marko je također znao biti neugodan. Došlo je do toga da je gospođa Nada zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom kemijskom olovkom na njegovim zadacima.
U školi gdje je gospođa Nada predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da, prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom učeniku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Nada je ostavila Markov izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.
U prvom razredu, za Marka je pisalo, “Marko je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga”. U drugom razredu, “Marko je odličan učenik, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”
U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopće ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će se loše odraziti na njega”. U četvrtom razredu, “Marko se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo prijatelja i ponekad spava na satu”. Gospođa Nada je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj učenici donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Marka koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu papirnatu vrećicu. Gospođa Nada je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih.
Neka djeca su se počela smijati kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječji smijeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je stavila sebi na ruku. Marko je ostao posljednji poslije škole da bi joj rekao:
“Gospođo Nado, danas ste mirisali kao nekada moja majka.” Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat vremena.
Od tog dana je prestala predavati djeci. Umjesto toga počela je učiti ih. Gospođa Nada je obratila posebnu pažnju na Marka. Kako je radila s njim, tako je živnuo. Što ga je više poticala, brže je napredovao. Na kraju godine Marko je postao jedan od najboljih učenika u razredu. Pored toga što je lagala da podjednako voli svu djecu Marko je postao njen omiljeni učenik. Sljedeće godine je pronašla Markovu poruku da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.
Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Marka. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Nadu da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Pismo je bilo potpisano sa dipl. ing.
Ali, ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Marko je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac preminuo prije nekoliko godina i pitao je gospođu Nadu da li bi pristala da na vjenčanju sjedne na mjesto obično rezervirano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Nada pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.
Zagrlili su se i Marko joj je šapnuo: “Hvala gospođo Nado što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu postići nešto u životu”.
Gospođa Nada, je sa suzama u očima, šapnula: “Marko, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge”.
L.B./izvor: korisno.net
foto: sxc.hu
