Bilješke o piscu:
Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, a kasnije se povukao u potpunu osamljenost i posvetio književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike – optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. g. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J’accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.
Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “čiste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva “književno – kirurškom autopsijom”.
U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetničko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta”. Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.
Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.
Zola je smatrao da je umjetnost djelo nastalo izvan čovjeka i prirode te je želio da se čovjek bavi isključivo životom, prije svega da iznova stvara po vlastitom viđenju i temperamentu. Na platnu je tražio čovjeka, a ne sliku, realno je podređuje tempermantu bez kojeg bi zapravo sva platna bila obične fotografije. Za njega je čovjek beskonačno promjenjiv – treba se prepustiti svojoj prirodi, temperamentu bez ikakvih obmana.
“Neću sve što nije život, temperament, stvarnost!“ – riječi su koje označavaju njegov kredo.
Smatra da su se umjetnici bespotrebno prepustili maštanju punom lažnog sjaja, opisujući neki drugi svijet bez briga, uljepšan koliko god može biti, dok su u stvarnosti ljudi nervozni, zabrinuti slabi i istrošeni. Branio je temperament ističući kako je romantizam samo hrpa sentimentalnih prenemaganja. Mašta za njega, kako i za cijeli naturalizam, ne predstavlja glavnu odliku pisca. Glavna odlika je osjećanje stvarnosti, događaja koji ostavljaju snažan utisak koji se pamti, izražavanje stvarnog svijeta koji nas okružuje – u tome se sastoji sva tehnika originalnosti. Svaka neobična izmišljotina je odbačena, nema intriga, iznenađenja, fabula ima svoj logični razvoj.
Interes pisca je da djelo bude što običnije, općenitije odnosno tipičnije.
Naturalističko djelo osuđuje svako pretjerivanje umjetinka. Naturalistički junak je uveličana ličnost koju vodi želja za potvrđivanjem snage. Junak će dati svoju krv svima za koje osjeća posebnu naklonost. Od tuda oni veliki tipovi čija se imena pamte, kao što je lik Lourena u djelu Therese Raquin. U spomenutom djelu Zolin cilj je bio prvanstveno naučan. Naime bit cijele knjige je izučavanje temperamenata odnosno veze koja može nastati između dva različita temeperamenta. U djelu Zola bilježi osjećaje likova, prati u njima djelovanje strasti, pritisak nagona, moždane poremećaje koji nastaju poslje živčanog napada, te u tim istim likovima traži životinju, životinju skrivenu u snažnom čovjeku i u nezasićenoj ženi. Ljubav između njegova dva junaka je zadovoljavanje jedne potrebe.
Zola se u djelu Therese Raquin predao analizi ljudskog mehanizma pa tako roman i naziva “književno – kirurškom autopsijom“. Zola u romanu ne postiže jednostavnost karakterističnu analitičkom romanu. Za njega su Therese i Laurent ljudske životinje, i ništa više. Svoje likove je vješto okarakterizirao, opisujući skalpelom – nalivperom svaki dio njihove osobnosti – neumorljive bijesne životinje.
Kratki sadržaj:
Gospođa Raquin bila je već starija žena koja je odgojila svog sina Emillea i nećakinju Theresu. Budući da je njezin jedinac često bio bolestan, ona je njega, a i zdravu Theresu, šopala tabletama i lijekovima. Odgojila ih je da budu povučeni, tihi i hladnokrvni. U Theresi je često tinjao plamen vruće alžirske, majčine krvi, ali se u strahu da ne povrijedi tetu skrivala u tišini.
Kad su njih dvoje odrasli, ubrzo su se vjenčali i preselili zajedno sa gospođom Raquin u Pariz. Tamo su otvorili mali dućan sitnom robom, Camille se zaposlio u kancelariji na željezničkom kolodvoru i njihov život je bio vrlo jednoličan. Samo četvrtkom se kod njih okupljalo društvance, komesar Michauda, sin njegov Oliver i žena, stari Givet koji je radio sa Camilleom. Kod svih okupljanja, Therese nije pokazivala odviše zanimanja. No, jednom je Camille doveo kući svog starog prijatelja Laurenta koji je bio vrlo lijep i naočit čovjek. Između njega i Therese odmah se pojavila privlačnost, te oni nemogavši se oduprijeti svojim nagonima postaju ljubavnici. Budući da im je Camillie smetao da budu vječno sretni, odu njih troje jedne nedjelje na izlet u Saint-Quen. Kada su se pošli voziti čamcem po Seini Laurent reče Theresi da će se riješiti Camillea i da treba njezinu pomoć. Kada su došli na dio rijeke gdje ih nitko nije vidio, Lauret stade stiskati i gušiti Camillea koji je prije nego li je pao u vodu odgrizao Lauretu komad mesa sa vrata. Zatim Lauret i Therese uspješno odglume nesretne utopljenike. Kada je stara gđa Raquin doznala o nesreći svog sina, tri dana nije izlazila iz postelje i samo je plakala. I Therese je bila u šoku, ali se brzo oporavila. Dvije godine su brzo prošle, te su se Therese i Laurent vjenčali u nadi da više neće vidjeti Camilleovu sablast kad budu zajedno. No, situacija postade još gora, noću nisu mogli spavati jedno pored drugoga jer su osjećali hladan leš među njima. Samo im je u društvu gđe Raquin bilo dobro i sigurno, a starica sretna što se brinu o njoj, prepiše Theresi svoju ostavštinu. Ali stanje je postalo sve gore. Gđa Raquin ostade potpuno oduzeta, a mladenci su se teško svađali, tukli i optuživali jedno drugo za Camilleovu smrt. Stara gđa Raquin shvaća pravu istino o smrti njezinog sina. Nije ga mogla osvetiti, ali je gledala i uživala u propasti njegovih ubojica. Theresa je u svojoj tetki gledala ispovjednika i molila ju je za oprost, misleći da će tako odagnati misao o krivnji za Emilleovu smrt, a jadna starica ju je očima osuđivala jer nijednim dijelom tijela nije mogla pokazati svoju ogorčenost i tugu. Naposljetku kad nisu mogli više izdržati Therese i Laurent odluče ubiti jedno drugo, ali pogledavši se shvate svoje namjere, te oboje popiju otrov i sruše se na pod jedan preko drugoga. Tako su mrtvi ubojice ležali jedan cijeli dan, a gđa Raquin je uživala u osveti za sinovu smrt.
Analiza likova:
Therese Raquin
Od samog djetinjstava živjela je povučeno u sebi i nije iskazivala svoje prave osjećaje. Na neki način teta, gđa Raquin, joj je ubila duh tjerajući je da pije lijekove kao i Camille. Udavši se za svog bratića, Emillea, jedina promjena u njezinom životu je bila što navečer nije ulazila u lijevu već desnu sobu. Živjela je jednoličnim životom, često se povlačila u sebe i dugo razmišljala i jedini svijet koji je ona poznavala bio je vlažni i mračni dućan u kojem je po cijele dane sjedila s tetom. Upoznavši Laurenta u njoj je počela tinjati sve jače i jače vatra za strašću i ljubavi. Postavši
Laurentova ljubavnica ostvarila je svoje snove, njegova milovanja
ispunjavala su ju i upotpunjavala, te je postala kao ovisna za tim sastancima. Premda je željela Laurenta, bojala se ubiti Camillea, a kad je Laurent to učinio umjesto nje ona je uplašeno gledala i slušala Camillea kako je doziva u pomoć. No, dobro je odigrala svoju ulogu, ali ju je progonio Camilleov duh. Mislila je da će u novom braku pronaći sigurnost, no sve je bilo sve gore i gore. Noćima nije spavala jer je osjećala Camilleov hladan leš pored sebe. Toliko se bila promijenila da se odala bludništvu. Kad je otkrila da je trudna toliko se bojala da ne rodi Camilleov leš. Utroba ju je hladila te je namjerno dopuštala da je Laurent tuče po trbuhu i brzo je pobacila. Često je imala napadaje histerije i plača, a jednini je izlaz vidjela u smrti.
Laurent
Bio je običan sin seljaka, lijenčina i neradnik. Vrlo naočit i lijep često je kod žena imao uspjeha, a one su ga uzdržavale. Isprva nije mislio da je Theresa lijepa, već ju je smatrao privlačnom prilikom da neko vrijeme živi na tuđi račun. No, ona ga je zavela i dovodila do ludila svojim preljepim tijelom. On je poput ovisnika svakog dana dolazio k njoj i nije mario za opasnost da ih netko vidi. Toliko je očajan što ne može imati Theresu za sebe da hladnokrvno ubija svog prijatelja Camillea. Čekao je dvije godine da konačno ima Theresu za sebe, ali postao je pravi pljašljivac. Camilleov
prikaz iz mrtvačnice ga je neprestano pratio, a rana na vratu nije zacjeljivala. Postao je pravi živčani bolesnik, tako da je ubio i mačka jer se bojao da će on progovoriti o Camilleovoj smrti.
“Pošto se umorio u svađi i tuči s Therese, udarao je, kao što to djeca radem nogom o zid i tražio neki predmet da ga razbije. To ga je smirivalo. Posebno je mrzio prugastog mačka Francoisa, ovaj čim bi ušao u sobu odlazio je skloniti se na koljena nemoćne starice. Laurent ga još nije bio ubio samo zato što se nije usudio dotaknuti ga. Mačak ga je promatrao, kao vrag, svojim krupnim očima.”
… “jedne večeri, Francois je tako uporno promatrao Laurenta da je ovaj, prepun bijesa, odlučio svršiti s njim. Širom je otvorio prozor u trpezariji i uhvatio mačka za vrat. Gospođa Raquin je sve shvatila, dvije velike suze skliznule su joj niz obraze. Mačak se počeo braniti, pokušavajući se okrenuti u ugristi Laurenta za ruku, ali uzalud.” …
