Bušenje lubanje nije na listi ugodnih iskustava koja želimo doživjeti, ali nekima cilj opravdava sredstvo, pa makar i ako podrazumijeva zabijanje čavla u glavu… i to doslovno.
Naime, trepanacija u užem smislu podrazumijeva otvaranje lubanje radi rasterećenja mozga, ako je, tipa, on pritisnut izljevom krvi ili utisnutom kosti zbog ozljede. Trepanacija lubanje jedan je, pak, od najstarijih poznatih kirurških zahvata, primjenjivan već u neolitiku.
Tijekom zahvata kružni se komad kosti lubanje buši ili struže, a zatim izrezuje. Da se uspješno izvodila na živom čovjeku, moglo se utvrditi po tragovima zacjeljenja lubanje nađenima u iskopinama kostura.
Od znamenitih antičkih liječnika trepanaciju je spominjao i sam Hipokrat.
Da stvar bude bolja, Mellen je do svog vječnog “napušenstva” pokušao doći ne jednom, ne ni dva, nego čak tri puta.
S bizarnim konceptom trepanacije prvi se put upoznao na Ibizi 1965. Tadašnje upoznavanje Barta Hugesa, čovjeka koji je Mellena obavijestio o postupku, bila je prekretnica u Mellenovu životu.
“Čuo sam za tog tipa koji je sam sebi probušio rupu u glavi i pomislio sam, pa on mora da je luđak!”, prisjetio se Mellen za Vice 2016. godine. Svoje je iskustvo podrobno opisao u knjizi “Bore Hole” koju je počeo rečenicom: “Ovo je priča o tome kako sam izbušio rupu u svojoj glavi da bih se trajno napušio”.
Tamo se mogu naći slikoviti detalji procesa kroz koje je Britanac prošao razumno će zgroziti ljude, ali ne umanjuju fascinaciju ljudskim mozgom i njegovoj spremnosti na daleka “putovanja” da bi postigao svoje ciljeve.
I samom je Mellenu stvar isprva zvučala smiješno i nije mu bilo jasno zašto bi si netko tako što napravio – ali, kaže, “na ideje se s vremenom navikneš”. Nije daleko od istine – vrijeme igra veliku ulogu u svemu, a pogotovo u prihvaćanju naizgled nekonvencionalnih ideja… jer žene nekada nisu smjele pokazivati gležnjeve…
Proces prihvaćanja naizgled neprihvatljivih ideja kod Mellena ide dosta brže nego kod čovječanstva kolektivno – pa se odlučio na svoj prvi pokušaj trepanacije već dvije godine nakon što je za nju prvi put saznao.
U to je vrijeme bio je u besparici pa si nije mogao priuštiti električnu bušilicu. To je rezultiralo kupovinom ručnog trepana (predmet nalik vadičepu, ali sa zubima na donjem dijelu) u trgovini s kirurškim instrumentima.
Prvo iskustvo trepanacije opisao je teškim i nalik “otvaranju boce vina iznutra”. Mislimo da je jedan istinski “fuj” sasvim dovoljna reakcija.
Treba napomenuti i da mu prvi pokušaj nije uspio, ali ga to nije spriječilo da pokuša još dva puta.
Zašto bi tako nešto učinio? Mellenovo je objašnjenje jednostavno – ljudskom mozgu treba više krvi. Čak se ne radi o prirodnoj verziji “napušavanja”, nego o vraćanju na mladenačku razinu vitalnosti – koju izgubite dozrijevanjem, pojasnio je “ludi” Britanac.
Otprilike godinu dana kasnije, pokušao je i drugi put te je uspio ukloniti nešto malo lubanje, ali ne dovoljno da bi bio zadovoljan. Treći i posljednji pokušaj dogodio se 1970. i ukupno je trajao samo pola sata, uključujući naknadno “raščišćavanje”.
Sat vremena nakon “zahvata” počeo je osjećati lakoću, kao da je s njega skinut neki teret. Otišao je spavati osjećajući se dobro, a identično se osjećao i kada se probudio.
Tada je shvatio da je uspio.
Čini se da je Mellena treća sreća posjetila u svom izvornom obliku. Nemojte raditi ovo kod kuće! Ili igdje drugdje.
