Galerija
Studenti koji su tijekom svojeg studiranja živjeli u nekom od studentskih domova prepuni su pozitivnih iskustava. Rijetko koji student na kraju svojeg obrazovanja će opovrgnuti tvrdnju kako je život u studentskom domu jedno zaista pozitivno i drugačije iskustvo.
Na kraju krajeva, suživot s nekoliko stotinjaka drugih ljudi, cimerstvo s osobom koju nikada nije nisi vidio, ljepota studentskih zabava i druženja u sobama od svega 10-ak kvadrata – teško se zaboravlja.
Takvo iskustvo ne zaboravljaju ni pet ovih studentica koje su svoj najteži rastanak do sada imale upravo u studentskom domu „Stjepan Radić“ u Zagrebu. Nakon četverogodišnjeg iskustva zajedničkog života, druženja, smijeha, zabave, učenja, ali i plakanja – došao je kraj.
Od stoljeća sedmog živjele na Savi
Njihov rastanak bio je izrazito težak za svaku studenticu, a za MojFaks opisale su kako je on izgledao. Kako onda zaista izgleda emotivan i tužan rastanak s domskim prijateljicama? Prema njihovoj priči, bilo je poprilično teško, ali s druge strane i nezaboravno iskustvo koje će pamtiti zauvijek.
Od njih pet prijateljica, Magdalena i Martina su nam opisale kako je izgledao njihov zajednički život. Kako Magdalena govori, njihova priča „kreće od stoljeća sedmog“. Zajedno su stanovale „na Savi“, u šestom paviljonu, u sobi pod brojem 312.
Soba „Kod Stepinca“
Tu sobu s vremenom su nazvale „Kod Stepinca“, a taj se naziv toliko uvriježio u njihovom društvu da su svi već znali lokaciju kada bi se spomenuo njezin naziv. Magdalena je za MojFaks otkrila i kako su došle na ideju za maštoviti nadimak vlastite studentske sobe.
„Budući da je na vratima otkad sam došla u tu sobu bila sličica bl. Alojzija Stepinca, tu se sobu obično zvalo „Kod Stepinca“ ili 312“, rekla nam je.
Trajna uspomena na drvenom ormaru
Od 2019. godine u toj sobi ove su djevojke stvarale neizbrisive uspomene zbog kojih su željele ostaviti trag. Trag u smislu prepoznatljivosti njihova života u tom malom sobičku, pa su odlučile na ormar napisati stihove jedne od pjesama koja, prema njihovom mišljenju, najbolje opisuje studentske dane.
„Radi se o pjesmi „Desetka iz drugarstva“ Miladina Šobića. Mjesec dana sam se spremala napisati ju na ormar, ali svaki pokušaj završio je u suzama (iako sam ja ona koja nikada ne plače) pa sam to prepustila prijateljici“, dodala je Magdalena.
Njihov konačni rastanak iz sobe „Kod Stepinca“ naposljetku bio je potpuno spontan i neplaniran. Iako su znale da će službeni rastanak postojati, na kraju se dogodio potpuno neočekivano.
„Kada sam se išla iseliti, napisala sam curama u grupu ako žele doći i došle su. Jedna od njih potegnula je čak iz Sesveta! Teško je to opisati. Četiri godine su malo, ali i puno. Puno je tu uspomena i lijepih, i manje lijepih, ali kada pakirate posljednje stvari s police i znate da se nikada tu nećete vratiti – sjetite se samo radosnih trenutaka, odrastanja, prijateljstava. Oni koji su gledali seriju „Prijatelji“, znat će o čemu pričam“, emotivno je istaknula Magdalena.
„Nije to rastanak samo od doma“
Njihov neplanirani rastanak završio je tako da niti jedna od njih petero nije htjela prva izreći, u tom trenutku najemotivniju rečenicu: „Idemo“. Tako da su još nekoliko minuta samo stajale u svojoj sobi i upijale sve uspomene i trenutke unutra proživljene.
„To je bio posljednji trenutak da ćemo zaključati tu sobu. I najljepše dane s njom. Nije to rastanak samo od doma nego i od bezbrižnosti. Kada si student, sve je laganini, ali kada zaključaš ta vrata jednom zauvijek – ideš u odrasli svijet“, zaključila je Magdalena.
Povezanost ovih domskih prijateljica očita je i iz Martinine perspektive, koja je, kao i Magdalena, bila izrazito emotivna kada se radi o njihovom rastanku. Jer to nije samo službeni rastanak i iseljenje iz doma.
Korak u ozbiljniji i odrasliji svijet
Radi se o puno težoj situaciji koja je djelomično i korak u još odrasliji i ozbiljniji svijet kojem nisu svjedočile u svojim studentskim i bezbrižnim danima, što je i Martina naglasila.
„Kada se studentske obaveze privedu kraju i dođe vrijeme za rastanak, onda se srce stegne, oči se napune, a prijatelji su oni koji daju nadu da će i nakon faksa biti dobrih razgovora, dugih kava, ukusnih jela spravljenih zajedničkim snagama i nezaboravnih partyja – samo omeđena nekim novim zidovima koji nas podsjete da smo ipak zakoračili u malo ozbiljniji, odrasliji svijet“, istaknula je Martina.
Iako je to rastanak od njihove sobe, studentskih dana i bezbrižnog života, ne znači da je kraj. Povezanost ovih prijatelja očita je po samom opisu njihova zajedničkog života, a mi vjerujemo da će takva neraskidiva prijateljstva trajati zauvijek!
