I’ve withdrawn from the tournament. I’ve always enjoyed playing in the @STLChessClub, and hope to be back in the future https://t.co/YFSpl8er3u
— Magnus Carlsen (@MagnusCarlsen) September 5, 2022
Bio je to tek početak. Uskoro su u javnost izašle tvrdnje kako Niemann koristi analne perlice pomoću kojih je uspješno savladao Carlsena. Da stvar bude bolja, par se ponovno susreo prošli tjedan na Internet turniru. Carlsen je tada napravio pravi presedan jer je nakon prvog poteza predao partiju isključivši se iz igre.
I dok mnogi tvrde kako ovako ponašanje ne priliči svjetskom prvaku kao što je Carlsen, koji je poznat po svojem ekscentričnom ponašanju, drugi ipak misle kako on za svoje tvrdnje ima jako dobre dokaze. Takvo mišljenje dijeli i hrvatski velemajstor Alojzije Janković koji smatra kako se Magnus ne bi bez razloga povukao s turnira i predao partije, a da nije siguran kako Niemann vara.
Varanje u šahu, nažalost, nije rijetka pojava. Poznati je slučaj mladog indijskog milijardera Nikhila Kamatha, koji je priznao kako je varao u egzibicijskom humanitarnom meču protiv peterostrukog svjetskog prvaka Ananda. No varanje se događa i na turnirima na kojima su sustavi provjere na vrlo visokoj razini.
Iako je varanje u šahu bilo prisutno kroz čitavu šahovsku povijest, stvari su eskalirale u 21. stoljeću. Zahvaljujući tehnološkom napretku i pojavi računalnih šahovskih pokretača, danas je svaki amater sposoban pobijediti velemajstora. Nažalost, u prošlosti su čak i jaki velemajstori poput Arkadija Naiditscha, Tala Barona ili Timura Gareyeva bili uhvaćeni in flagranti kako koriste kompjuter pri varanju u šahu.
Vjerovali ili ne, varanje u šahu staro je gotovo koliko i sama igra, a najstariji primjer nalazimo u 11. stoljeću kada je kralj Canute Veliki pokušao vratiti osvojenu figuru na ploču u igri protiv grofa od Ulfa. No, ako zanemarimo još nekoliko primjera, varanje u šahu se pojačalo tek u 20. stoljeću. A možda smo samo počeli češće dokumentirati ta varanja.
Prvo, i naizgled preočito varanje, je namještanje rezultata, što nije toliko čudno jer je ovo prisutno u svakom sportu pa tako niti šah nije imun na to. Povijesno gledano, najpoznatiji incident povezan s tajnim dogovorom bio je turnir iz 1962. godine održan u bivšoj zemlji nizozemskog imperija, Curacao. Nakon turnira, Bobby Fischer objavio je članak u Sports Illustratedu u kojem je optužio sovjetske igrače da unaprijed dogovaraju remije u međusobnim partijama. Nažalost do dan danas, dogovaranje remija nije problem koji je FIDE-a riješila.
Drugi očiti problem u šahovskom svijetu, koji je također javna tajna, je da na određenim zatvorenim turnirima neki igrači dobivaju poticaje da igraju ispod svoje razine i pomažu mladim perspektivnim talentima tako što im popuštaju tijekom igre. Ovo je očito vrlo slično prošlom navedenom problemu, ali može dovesti do neviđenog apsurda.
Međutim, još gori od tih sumnjivih turnira koji su stvarno igrani su sumnjivi turniri koji vjerojatno uopće nisu igrani. Možemo ovdje povući paralelu sa MMA sportom u kojem je također teško utvrditi koliko su omjeri pojedinih boraca rezultat njihovih pobjeda u ringu, a koliko mašte i upisivanja fiktivnih borbi i pobjeda nokautom.
Kroz šahovsku povijest, brojni lažni izvještaji o turnirima dospjeli su do FIDE, no dva su postala prilično poznata. Godine 2001. rumunjski velemajstor Alexandru Crisan optužen je da je lažirao svoj Elo rejting namještajući šahovske partije za vlastitu korist i krivotvoreći rezultate šahovskih turnira što je rezultiralo oduzimanjem titule velemajstora od strane krovne šahovske organizacije FIDE.
Još je zanimljiviji slučaj istaknutog dužnosnika FIDE i bivšeg Kasparovljevog sekundanta, Gruzijca Zuraba Azmaiparashvilija. Prema nekim izvorima, na turniru u Strumici 1995. godine, on je osvojio turnir s golemom razlikom, ali štos je u tome što nije odigran niti jedan potez na ploči. Čovjek je jednostavno kupio cijeli turnir i tako ga osvojio.
Varanje u šahu postaje svakodnevica onog trenutka kada je prvi šahovski engine postao dostupan na mobitelu. Tada je svaki amater postao jači od prosječnog velemajstora i upravo je to ono što izdvaja šah od drugih sportova jer niti u jednom ne možete dobiti toliki “instant boost“. Engine kojeg niti jedan velemajstor ne može pobijediti dostupan je besplatno na svim platformama te je time varanje postalo toliko jednostavno da je mnogim igračima bilo teško odoljeti iskušenju. U posljednjih nekoliko godina broj slučajeva varanja u šahu eksponencijalno je porastao.
Prvi primjer korištenja pomoći enginea na stvarnom turniru dogodio se tijekom World Opena 1993. u Philadelphiji. Na njemu je potpuno nepoznati tip igrao fantastičan šah i remizirao protiv velemajstora. Prije nego što su mu uručili nagradu, organizatori su ga zamolili da riješi elementarne šahovske zagonetke. On je odmah odbio, napustio dvoranu i od tada se više nije pojavio. Nimalo sumnjivo!
Imamo također i jedan primjer koji je nama vrlo blizak, a za koji se ne zna točno na koji način je izvedeno varanje. Na turniru u Zadru bugarski igrač Borislav Ivanov završio je četvrti i time iznenadio sve prisutne. Analizom njegovih partija utvrđeno je varanje, te je suspendiran od strane bugarskog šahovskog saveza. Nakon pravne bitke suspenzija je maknuta, ali on se ubrzo nakon toga oprostio od profesionalnog igranja šaha.
Ovdje smo naveli samo nekoliko primjera koji vam mogu dočarati koliko je varanje zastupljeno u ovoj plemenitoj igri. Bilo je tu još varanja od strane olimpijskog šahovskog saveza Francuske pomoću SMS poruka, a neki su bili i puno kreativniji. Naravno da su u posljednje vrijeme slušalice vrlo čest način varanja, ali bilo je i inovativnijih. Jedan takav je korištenje vibrirajućih gumbi na košulji, no analne perlice, ako se dokažu, bile bi definitivno najluđi način do sada izmišljen.
