Galerija
Noćna mora Juane Munoz započela je prije 29 godina, s krumpirima koje je njezin suprug posadio u dvorištu. Čim je dotaknula krumpire, usne i oči su joj počele oticati i hitno su je odveli liječniku. Od tada, kad god bi došla u kontakt s raznim kemikalijama, patila bi od povraćanja, umora, iritacije kože, asfiksije i raznih alergijskih reakcija. Vjeruje da su okidač bili pesticidi kojima su tretirali krumpire, a koji su zabranjeni nekoliko godina kasnije.
Nakon što su joj dijagnosticirana četiri životno ugrožavajuća stanja –višestruka kemijska osjetljivost (MCS), fibromijalgija, sindrom kroničnog umora i elektrosenzitivnost – Juana Munoz nije imala drugog izbora nego izolirati se unutar staklenog kaveza od 25 metara. Kavez ne smije napuštati bez vrlo striktnog protokola, a svi koji ulaze u njega moraju se najprije istuširati s ekološkim sredstvima za čišćenje i nositi samo organsku pamučnu odjeću.
Najbolnije joj je od svega što ju njezina obitelj ne smije ni dirati, a kamoli zagrliti je, a da joj ne ugroze život. Juanino dvoje djece, u dobi od 26 i 29 godina, smiju je zagrliti samo dvaput godišnje, i to tek nakon nekoliko dana pripreme.
Juanin suprug u vrtu uzgaja organsko povrće, a dva puta mjesečno Juana jede organsko meso od provjerenih proizvođača. Četiri ili pet puta mjesečno jede ribu. Smije nositi isključivo organski pamuk i koristi keramičku masku, izrađenu po narudžbi u Njemačkoj, da udahne kisik kada osjeti da ostaje bez daha.
Zbog MCS-a svoj "kavez" smije napustiti samo jednom godišnje, i to samo zato što mora. Naime, prije nekoliko godina dijagnosticiran joj je rak dojke i mora ići na godišnje preglede u bolnicu.
