U prošlosti je donirao značajne svote novca kako bi pomogao poboljšanju uvjeta u tom udaljenom selu, uključujući iznos od 500.000 funti za novu bolnicu.
Također, nakon što 2018. je donirao oko 200.000 funti za izgradnju nove srednje škole, Mane je navodno izgradio i benzinsku crpku i poštanski ured kako bi pomogao mještanima.
Twitter račun @AfricaFactsZone objavio je niz objava u kojima navodi pojedinosti o velikodušnosti zauvijek skromnog Manea.
Sadio Mane is transforming his village to a town.
He built a £455,000 hospital and €250,000 school in his village, Bambaly.
He gives each family €70 monthly.
He provided 4G internet for them.
He is building a fuel station and post office.
2,000 people live in his village. pic.twitter.com/GN5H3mXuxD
— Africa Facts Zone (@AfricaFactsZone) June 20, 2022
A video of Sadio Mane's projects in his village, Bombali
• He has opened the fuel station
• He inspected equipment at the £455,000 public hospital he built, which will serve 34 villages
• The £250,000 free public secondary school he built. pic.twitter.com/jHOsWNNUJ5
— Africa Facts Zone (@AfricaFactsZone) June 20, 2022
Kada je The Telegraph razgovarao s njim o izgradnji škole za mlađe generacije, tražio je da se to izostavi iz intervjua, dodavši da ne radi to zbog reklame, a u intervjuu za gansko izdanje Nsemwoha, nogometaš je otvoreno progovorio o svojoj motivaciji.
“Zašto bih želio deset Ferrarija, 20 dijamantnih satova ili dva aviona? Što će ti predmeti učiniti za mene i za svijet?” kazao je Mane.
“Bio sam gladan, morao sam raditi u polju, preživio sam teška vremena, igrao nogomet bos, nisam imao obrazovanje i mnoge druge stvari, ali danas s onim što zaradim zahvaljujući nogometu mogu pomoći svom narodu”.
“Izgradio sam škole, stadion, osiguravamo odjeću, obuću, hranu za ljude koji su u ekstremnom siromaštvu. Osim toga, dajem 70 eura mjesečno svim ljudima u vrlo siromašnoj regiji Senegala što pridonosi njihovoj obiteljskoj ekonomiji”.
“Više volim da moji ljudi dobiju malo od onoga što mi je život dao”.
Da pet posto više ljudi razmišlja poput ovog 30-godišnjaka vjerujemo da bi, ako nitko drugi, onda barem njima najbliži svijet to itekako osjetio, a već je i to dovoljno s obzirom na raspoloženje u kojem živimo.
Eto, lako se da oprimjeriti onu: “Ne nose svi superheroji plašteve”.
