Danas sam eto tek tako, bez nekog posebnog razloga, počela razmisljati o svemu što mi se dešava.
Shvatila sam da ovaj put želim pisati o životu, dati vam par savjeta, napisati nešto, pa da vi sami zaključite što je pametno, da vas natjeram na razmišljanje.
Znam da ima tih trenutaka u životu kada čovjek zastane i zapita se što zapravo želi od života. Potrebno nam je, po mom mišljenju, samo da budemo sretni. A sretni možemo biti samo onda kada smo okruženi ljudima koje volimo i koji vole nas i – kad jednostavno uživamo u životu.
Svaki trenutak je dragocjen, bez obzira bio on dobar ili loš. Jer, loši nas nauče neku novu lekciju, ojačaju nas, a dobri nas pak nauče da se smijemo.
Vrijednost svog života nisam shvaćala do prije par mjeseci unazad. Do tad sam uvijek životu tražila zamjerke i na svaki dan gledala negativno. Zašto - pojma nemam!
Odjednom, sve se u mene obrnulo. Sada, svjesno kažem (i ponosno!), da više nisam takva osoba. Sada cijenim sitnice i one mi najviše znače. Cijenim male stvari, cijenim svaki osmijeh i svaku suzu podjednako, jer znam koliko vrijede i koliko utječu na čovjeka, na ono u što se razvijamo... Cijenim svaki trenutak proveden sa dragim osobama ili ipak s onim pogrešnima.
Jer za mene sada, život nije ništa drugo do jedan put, kojim slobodno koračam, tragajući za svojim snovima, za boljom budućnosti.. Nekada skrenem s puta, zalutam, odem neprohodnim dijelom, ali ga učinim dostupnim, utabam stazu i nastavljam dalje… Nema vise osvrtanja, nema žaljenja i nema straha… Najgore je kad te svi prilagođavaju sebi, kad žele da budeš ono što oni hoće, da budeš osoba kakvu oni hoće imati pored sebe.
Ali ono što trebate napraviti je da se suprotstavite njihovim pokušajima, ma koliko oni bili česti i jaki. Nikada ne dozvolite da vam sviraju melodiju po kojoj morate plesati vi, ali njihovim plesnim koracima. Ne dozvolite da vam oduzmu ono najvrijednije – da vam oduzmu ono što jeste, vas, vašu dušu.
Vrijedni su samo oni koji će vas voljeti takve kakvi jeste… Umorne od snova, obećanja i neispunjenih želja, ali one koji se još uvijek bore za sve to... One koji se smiju i onda kad nemaju nijednog razloga za to, ali jednostavno ne žele da pokažu da su ranjivi. Zbog straha od povreda. Zbog straha da će proživjeti opet isto…
Ali, da završim… Stara japanska poslovica kaže da svi imamo 3 lica – jedno koje pokazujemo svijetu, drugo koje pokazujemo porodici i prijateljima i treće koje nikada nikome nismo pokazali… ono je to što zaista jesmo..
HappyGirl5
