Jedna je djevojčica ovih dana doživjela prvi ozbiljni financijski udarac. Sve je počelo sasvim nevino – ugledala je slikovnicu na polici trgovine i odmah odlučila da je mora imati. No, radnja se ubrzo pretvorila u pravu životnu dramu.
Uslijedio je trenutak spoznaje, slikovnica ne može biti njezina samo zato što ju želi. Mora ju platiti. I to – vlastitim novcem. To je već bio ozbiljan udarac, ali ono što je uslijedilo bilo je još gore. Nakon što joj je majka objasnila da, jednom kad da novac, on zauvijek nestaje iz njezina života, djevojčica se slomila.
I, budimo iskreni, tko joj može zamjeriti? Zar svi ne doživljavamo istu unutarnju tragediju svaki put kad vidimo račun u trgovini? I nama dođe da sjednemo na pod trgovine i odbijemo prihvatiti surovost sustava? Dok odrasli možda ne plaču (barem ne uvijek), razlika je samo u tome što smo već navikli na ovu nepravdu.
Djevojčica je, naravno, morala donijeti tešku odluku – odreći se svog teško stečenog kapitala u zamjenu za slikovnicu ili otići kući praznih ruku. Dobro došla u svijet odraslih, malena. Ni nama se ne sviđa.
\\folder\vezani_članak
\\folder\vezani_članak
